PREKO OKUPIRANE TERITORIJE VOGOŠĆE, STIGAO AUTOBUS U SARAJEVO // 05. 1994.
VEDA KAPIĆ // GRAĐANIN
GOVORNA ISTORIJA - INTERVJU
GOVORNA ISTORIJA - TRANSKRIPT

Maj 1994

Veda Kapić
Građanin
PREKO OKUPIRANE TERITORIJE VOGOŠĆE, STIGAO AUTOBUS U SARAJEVO

‘Poslije mjeseci i mjeseci nevjerovatnog razaranja i ratovanja, u martu 1994. godine prostrujala je nevjerovatna vijest: otvara se plavi put preko Ilijaša za Sarajevo, dakle preko četničke teritorije. Pravo prolaska imali su svi oni koji nisu vojni obveznici, znači stariji ljudi, žene, i majke sa djecom. Bez prethodnog razmišljanja požurila sam da se prijavim za povratak u svoj grad. Mislim da pri donošenju takvih sudbinskih odluka nikad ne djeluje razum, jer je razum nalagao suprotno, da ne vodim dijete nazad, u grad gdje se razara, gdje se gine, gdje će imati manje da jede, gdje neće moći da se igra, postojalo je hiljadu drugih razloga da ne povedem dijete nazad. Ali je pobijedila nevjerovatna čežnja za svojim domom i za svojim prijateljima, i svojim najbližim. Bez suvišnog razmišljanja, odlučila sam da se vratim u grad sa svojom prijateljicom koja je sticajem okolnosti takođe bila smještena u jednom malom selu kod Visokog. U roku tri, četiri dana, izvadili smo potrebna dokumenta u Visokom i Zenici, i prijavili se za povratak. Na autobuskoj stanici vladala je neuobičajeno tiha atmosfera koja inače ne odlikuje putovanja. I putnici i njihovi pratioci bili su nervozni, ali su šutjeli, svi su napeto iščekivali dolazak autobusa iz Zenice, jer je kretao sa putnicima iz Zenice, trebao nas je pokupiti u Visokom, da krenemo za Sarajevo. Ali on nije dolazio. Nevjerovatna je bila i prtljaga koju su nosili putnici, nimalo karakteristična za uobičajena putovanja. Najvažnije je bilo spakovati krompir i luk, konzerve, džem. To je bilo pravo bogatstvo, jer je značilo preživljavanje, sigurno za sljedećih dva, tri mjeseca. Sa tako neobičnom prtljagom dočekali smo autobus. Isto je ta scena bila nevjerovatna. Pojavljuje se veliki Mercedesov autobus, izlazi vozač obučen u svečano odijelo, prije bi sve ličilo na neko mirnodopsko putovanje u inostranstvo, nego putovanje kroz četničku teritoriju. I onda prozivka, upoređivanje sa spiskovima, pregledanje dokumenata. Napokon ulazimo u autobus. Još jedna prozivka, mašemo najbližima, krećemo. Taj dio putovanja je bio najteži jer smo očekivali prvu kontrolu. Djetetu sam zabranila da me bilo šta pita, da samo šuti, dok ne prođemo tu barikadu. I odjednom staje autobus, pojavljuju se dva vojnika u maskirnim uniformama. Pošto sam ja sjedila pri kraju autobusa, bila mi je potrebna čitava vječnost da shvatim da je amblem na kapi vojnika amblem naše vojske, dakle da nije četnička barikada, nego je naša kontrola. Tada su svi putnici odahnuli i završilo se pregledanje dokumenata i upoređivanje sa spiskovima. Izašli su vojnici, tada nam je predstojao jedan težak susret sa četnicima. Svi su šutjeli u autobusu. Na deset metara zaustavlja se autobus, ulaze dva vojnika. Bili su jako korektni, trudili su se da budu ljubazni, čak i da se šale, međutim putnici u autobusu su samo šutjeli i pokazivali svoja dokumenta. Kontrola nije trajala dugo, svega dvije, tri minute. Srpski vojnici su napustili autobus i sjeli u “golf” policijski, koji je krenuo iza autobusa. A ispred autobusa je krenuo transporter. Ta vožnja, koja uobičajeno traje pola sata do Vogošće, sad se odužila, jer je transporter išao otprilike 10 km na sat. Zamolili smo vozača da nam dozvoli da pušimo, da smanjimo nervozu i napetost, što je on dozvolio. Gledali smo okolo, Ilijaš je djelovao tako normalno, mirnodopski. Ljudi su radili na svojim njivama, u vrtovima ništa nije podsjećalo na rat, tek kad smo se približili Vogošći, onda sam shvatila da dolazim u pakao. Sve i jedna kuća na liniji razgraničenja bila je srušena i do temelja zapaljena. Fakultet saobraćajni, na kojem sam provela lijepe trenutke u mladosti, nije više postojao. Na tom raskršću ušao je kao kontrola vojnik Unprofora, opet su upoređivali dokumenta, opet nas je brojao, on se smijao svo vrijeme, to je njemu bilo zabavno, mi smo bili na ivici živaca. Onda smo mu pomagali jer je griješio stalno, na engleskom naravno, da nas prebroji, da više izađe, napokon je izašao. Kad smo se približavali Vogošći, ljudi više nisu bili tako dobro raspoloženi prema nama, kroz Ilijaš su nam čak i mahali, a u Vogošći su nam prijetili i dizali tri prsta. Tako da sam i po tome zaključila da dolazim baš u pakao i da su bile ozbiljne borbe. Poslije te barikade, na deset metara, dolazi naša barikada. Mi smo više bili na ivici živaca. Ulaze dva naša vojnika. Traže dokumenta. Opet rutinska provjera, pretraže nam prtljag, zahtjeva da pretraže prtljag u bunkeru autobusa. Mi smo ga molili da nas više ne zadržava, da krenemo. Ta je prepirka otprilike 20 minuta trajala i napokon je dozvolio da autobus krene za Sarajevo. I onda se dešava nešto nevjerovatno, nailazimo na ruševine, na užas, ali meni je bilo lijepo što sam se vratila u svoj grad. Vjerovatno nije normalna reakcija, tek poslije je bila reakcija na taj stres zakašnjela, kad je počelo ubijanje i gađanje autobusa. Poslije su ginule i majke i djeca, i putnici, i zatvorena je ta linija. Ali ja se nikad nisam pokajala što sam napravila takav jedan korak. Ali, kad je iduće, 1995. godine u februaru, ponovo otvoren plavi put i kad su mi javili da mi otac leži u Zeničkoj bolnici na samrti, nisam se dvoumila. Izabrala sam plavi put preko Igmana, preko naše teritorije, da izađem iz grada, mada je paralelno postojao i put preko Ilijaša. Nikad više ne bih ponovila takvu avanturu.’

FOTOGRAFIJE NA TEMU
TEKST NA TEMU

MAJ 1994


• Andrei Kozyrev, ruski ministar spoljnih poslova, predlaže četveromjesečno primirje.


• Povodom Vaskrsa, održana svečana liturgija u crkvi Svetog Preobraženja.
• Poginuo slavni vozač Formule 1, Aerton Senna.


• Na Poljinama iznad Sarajeva, vojska bosanskih Srba, na kontrolnom punktu UN, tražili da izuzmu top od 122 mm. Francuski vojnici odbili da daju oružje pod UN kontrolom, što je izazvalo raspravu. UNPROFOR pozvao NATO u pomoć. NATO avioni nisko nadletjeli taj kontrolni punkt UN.


• Cijene za vožnju taksijem u Sarajevu: Od centra do bolnice “Koševo” - konzerva ribe; od centra do naselja Otoka - 1 litar ulja i 1 kg. šećera.
• Sarajlije love ribu u maloj gradskoj rijeci Miljacka, da bi preživjeli.


• Akashi napravio tajni dogovor sa bosanskim Srbima da kroz zonu zabrane prevezu svoje tenkove, a da zauzvrat deblokiraju konvoj britanskih vojnika iz sastava UN kod Rogatice. Bosanski Srbi nisu ispoštovali taj dogovor.


• Ogromni redovi ispred Hrvatske ambasade za vize.


• Iz Visokog stigao autobus sa 87 putnika.
• Otvorena Iranska ambasada.


• “The Guardian”: “Postoji Sarajevo kao ideja, zamišljeno Sarajevo, čije razaranje čini izgnanicima sve nas.”


• Beč: U toku su dogovori Muslimana i Hrvata oko konstituisanja bh Federacije.


• UNICEF-ov izvještaj na temu “Djeca i rat u Bosni”: 79 % djece vidjelo ranjenog čovjeka; 55% djece gađano snajperom; 96% djece granatirano; 23 % djece misli da život nema vrijednost; 29% djece osjeća tugu; 34% djece imaju neurozne stomačne tegobe.
• Ženeva, 13. maj 1994. U Ženevi počela nova runda mirovnih pregovora


• Novi gradonačelnik Sarajeva, Tarik Kupusović, ide u Veneciju na bratimljenje gradova. Vodi sa sobom sedmoro djece iz Sarajeva, različite nacionalnosti.


• Beč: potpisan dokument o konstituisanju Federacije između Muslimana i Hrvata.
• U toku je manifestacija “Dani Zemaljskog muzeja”, u Sarajevu.
• Zbog otvorenih puteva i veće ponude, padaju cijene na pijaci. Javio se problem kusura, nedostaju sitne novčanice i kovanice. Do sada ljudi nisu kupovali zbog ogromnih cijena na pijacama, a sada zbog nedostatka sitniša.


• Administracija SAD igra na tri nivoa : 1. prema svojoj javnosti, 2. prema Arapima, 3. prema evropskim saveznicima.
• Formiran Združeni štab za uspostavu Federalne vojske.
• Masa bonova kola tržištem, što diktira cijenu marke. 1 DM. = 1 000 000 bh bonova.


• Ulični štandovi sa knjigama više nisu roba - to je bio svijet mašte u vremenu strave. Jedna Enciklopedija koštala 1 jaje, a danas Enciklopedija košta 5 jaja.


• Plaćen otkup bosanskim Srbima za zatvorene Francuze u iznosu od 44.000 $.


• Britanija se povlači ukoliko zaraćene strane ne postignu dogovor u roku od osam nedjelja. “Muslimani treba da priznaju poraz”, izjavio Douglas Hogg.


• U Sarajevu na snazi redukcije vode. Upućen apel građanima: “Ne perite ćilime, ne zalijevajte bašte!”
• Pojavile su se koze u sarajevskom tramvaju. Koza se dokazala kao veoma korisna za preživljavanje u Sarajevu.
• Umrla Jacqueline Onassis.
• Francuska: francuski intelektualci vode izbornu kampanju za Evropski Parlament pod sloganom: “Evropa počinje u Sarajevu.” Formirana izborna “Lista za Sarajevo”. Henri Bernard-Lévy: “U Sarajevu su sahranjene sve evropske vrijednosti.”


• Otvorena prva benzinska pumpa.
• Borci iz Drugog svjetskog rata su položili cvijeće na Titovu bistu, povodom njegovog rođendana.


• Bosanski Srbi pucali na autobus za Visoko. Ubijena žena. UNPROFOR zaštitio autobus.
• Američki Senat predlaže vazdušne udare. Generalni sekretar UN, Boutros Boutros-Ghali, protiv udara, Francuzi protiv udara.
• Ženeva: Dogovor o podjeli BiH: Federacija 51%, bosanski Srbi 49% teritorije.
• Dobrinja: Bosanski Srbi pucali na autobus sa putnicima. Donesena odluka da se vojnici UNPROFOR-a voze u autobusima sa putnicima na plavim putevima.


• General Michael Rose: “Ovo je pat-pozicija: Srbi na duži rok gube rat, a Muslimani ne mogu povratiti teritorije.”
• Očekuje se polazak konvoja za Beograd: Putnici mogu ponijeti samo dvije torbe, ne teže od 15 kg, a u novcu ne više od 1.000 DM.


• Voda: u gradu nema vode zbog prekomjerne potrošnje za zalivanje bašta i pranje ćilima.
• Alexander Solzhenitsin se vratio u Rusiju, poslije 20 godina izgnanstva.


• Otvoren “Botanički vrt”, nakon dvije godine. Radnici Muzeja su ga spasili od sječe za vrijeme teške zime.


• Mariofil Ljubić postavljen za predsjednika Ustavotvorne Skupštine Federacije.


• Francuski intelektualci odustali od “Liste Sarajevo”.
• Pijaca: pile jeftinije od kupusa, a kupus je 8 DM.
• Svjetski dan protiv pušenja.

Sarajevski pikado

Petog aprila 1992. oko Sarajeva, glavnog grada Bosne i Hercegovine sa oko 500.000 stanovnika, u dolini Miljacke, okruženog planinama koje su bile domaćin Zimske olimpijade 1994., u samom centru nekadašnje Jugoslavije, postavljeno je 260 tenkova, 120 minobacača i bezbroj protivavionskih topova, snajperskih gnijezda i drugog pješadijskog oružja. Sve je to bilo ukopano oko grada, okrenuto prema gradu. U svakom trenutku, s bilo kog mjesta, svako od tih oružja moglo je pogoditi metu u gradu. I oni su zaista i pogađali – stanove, muzeje, crkve, džamije, bolnice, groblja, ljude na ulicama. Sve je postalo meta. Bili su blokirani svi izlazi iz grada, sve ulazne tačke.

UNPROFOR (Zaštitne snage UN)

Uloga UNPROFOR-a bila je mnogostruka. Služili su kao taoci agresoru, čistili smeće, vozili se sarajevskim tramvajem kao zaštita protiv snajpera, dijelili slatkiše, nosili brašno, uništavali sarajevske ulice tenkovima i transporterima, jedini prevoz u gradu kroz dugi period, popravljali električne kablove, kontrolisali aerodrom…Najznačajniji vid zaštite građana bila je vožnja transportera uz pješake, štiteći ih od snajpera dok su prelazili Titovu ulicu. Dugo vremena su imali udio u trgovini u gradu, prodajući ono što su oni dobijali.

VIDEO NA TEMU
ANKETE
ANKETA
MAPA OPSADE SARAJEVA