IZLET U NJUJORK // 02. 1994.
NUSRET PAŠIĆ // SLIKAR
GOVORNA ISTORIJA - INTERVJU
GOVORNA ISTORIJA - TRANSKRIPT

Februar 1994

Nusret Pašić
Slikar
IZLET U NJUJORK

‘Veliku brigu oko nas je imala i posvetila nam je jako puno pažnje gospođa Suzan Sontag, koja nas je gore prihvatila skoro, mogao bih sad reći, kao svoju djecu. Na kraju krajeva je dosta, dosta prostora, dosta vremena, dosta energije utrošila da nam pomogne onoliko koliko je mogla ona u tom momentu i u prezentaciji, organizaciji i u nekom snalaženju u Njujorku, jer smo mi, moram da napomenem, u Njujork došli iz grada koji je pod opsadom, koji je granatiran. Recimo, ono što se Sarajlijama dešavalo kad izađu vani, to je da na svaku škripu kočnica maltene zalegnete odmah na ulicu, jer mislite sad ili je granata ili je neki pucanj jak, ili neki karambol se desio tu oko vas. Očekujete da putujete u Njujork sa izložbom, normalno i to su za mene lično, recimo, u izvjesnom smislu ostvarenja nekih dječačkih snova. Znate, da postavite izložbu u Njujorku, ko se bavi ovim poslom ili bilo kojim poslom koji ima neke odrednice u Njujorku, kao središtu, na kraju krajeva, savremenih zbivanja, recentne umjetnosti. I očekujete to kao odlazak na ovako jedno hodočašće. U isto vrijeme, kad se pojavite gore, kad dođete gore, u isto vrijeme imate jedan osjećaj zadovoljstva, ne bih rekao sreće, ali velikog zadovoljstva ostvarivanja jednog dijela vaših snova, a u isto vrijeme imate jedan strašan pritisak jedne sjene rata i jednu tugu za onim što ste ostavili. I to je… mene uvijek ganu ti neki odnosi, znate… ne znate kad se vratite koga ćete zateći od onih ljudi koje ste ostavili. I to je tako jedna dvojna… istovremeno imate dva osjećanja brige, tuge i ujedno zadovoljstva, koje je ipak pomućeno na izvjestan način.’

FOTOGRAFIJE NA TEMU
TEKST NA TEMU

OBALA ART CENTAR

“Obala” je osnovana 1984. kao neprofitna organizacija. Oslanjajući se na iskustvo savremene umjetnosti, članovi “Obale” su postavili visoke umjetničke standarde i usmjerili svoje aktivnosti na: pozorište, muziku, film i vizualnu umjetnost. Tek obnovljena zgrada “Obala Art Centra” direktno je pogođena 9. maja 1992. i izgorjela. Direktor Miro Purivatra i članovi “Obale” koji su ostali u Sarajevu nastavili su s radom. U ruševinama je izloženo osam postavki : “Svjedoci postojanja”, serijal radova bosanskih umjetnika Zorana Bogdanovića, Sanjina Jukića, Ede Numankadića, Nusreta Pašića, Mustafe Skopljaka i Petra Waldegga, predstavljen je u razrušenoj zgradi za vrijeme najtežih ratnih dana. Izloženi radovi su kasnije prerasli u grupnu izložbu koja je sa uspjehom predstavljena početkom 1994. u Kunsthalle u Njujorku, u PasquArt u Bielu (Švajcarska) i galeriji Richard Demarco u Edinburgu.

Nusret Pašić
Rođen 1. marta 1951. u Sarajevu, gdje je diplomirao na Likovnoj akademiji. Magistrirao u Beogradu. Imao je postavke u kolektivnim izložbama u Lodzu, Ferari, Veneciji, Ljubljani, Zagrebu. Osvojio brojne nagrade. Radi kao profesor na Likovnoj akademiji u Sarajevu.

OPSADA
Atelje i dom su jedno mjesto. On živi i radi tamo gdje mu je porodica. Uzeo je učešća u brojnim izložbama, od kojih su mnoge bile humanitarne. Njegov rad je bio dio izložbe “Svjedoci postojanja”, Obala Art Centra.

Ako postoji život poslije života, u kom biste se obliku vratili?
U istom.

Kako biste opisali savršenu sreću?
Mislim da bih je prepoznao ako poživim da je vidim.

Šta je vaš najveći gubitak?
Ništa specijalno.

Šta je vaš najveći dobitak?
Ništa vrijedno stresa.

Kad i gdje ste bili najsrećniji?
Na mađarskoj granici, kad sam se sreo sa ženom i sinom nakon dvije i po godine razdvojenosti.

Koje su vaše izgubljene iluzije?
Iluzija o postojanju globalne ljudske solidarnosti.

Opišite svoj dan i posao.
Ustajanje. Pješke do Akademije gdje radim kao profesor. Slikam. Crtam. Pričam sa studentima koji imaju petlje da dođu na Akademiju tog dana. U moje dnevne aktivnosti moram uključiti i nabavku potpale. Obično su to stari ramovi i slično smeće. Sve što pronađem stavljam u moj ruksak, bez kog ne izlazim iz kuće. Svaki put kad idem napolje, to je rizik. Kad dođem kući ručam sa sinom i ženom, a onda radim u ateljeu dok se ne smrznem, ili dok traje dnevno svjetlo. U nekoliko zadnjih nedjelja, moja žena i ja smo radili na malim slikarijama, pa možemo raditi u kuhinji koja je jedino zagrijano mjesto u stanu. Poslije čitam uz svijeću i spavam. Sarajevske noći traju dugo.

Sarajevo?
Grad velikog iskušenja. Život u svim oblicima. Nevjerovatna vitalnost.

Koje riječi više ne koristite?
Nijednu.

Po vašem mišljenju, da li je moral vrlina?
Da.

Gdje biste voljeli da živite?
Živeći u Sarajevu sve su mi želje ispunjene.

Kako ste preživjeli?
Teško, ali gurajući u pozitivnom pravcu.

Čega se plašite?
Sebe, ponekad.

Da li prošlost postoji za vas?
Da, i često me iznenadi kako je živa.

Ovo je kraj civilizacije. Kako će izgledati slijedeća?
Ne znam.

Možete li nam dati recept za mentalno zdravlje?
Biti pozitivan prema drugima i samom sebi.

Kako želite da umrete?
Volio bih umrijeti dok slikam.

Trebate li nadu da biste preživjeli?
Da.

Kako je izgledala ’92, kako ’93, kako ’94?
Paklene, ali smo progledali; crne rupe u vremenu i svemiru.

Kako biste nazvali ovaj period svog života?
Period lične mentalne kristalizacije.

Vaša poruka s kraja svijeta, iz zemlje posljednjih stvari?
Dobrodošli u Sarajevo.

Volite li život i šta je život uopšte?
Ponekad sam stvarno zadovoljan što sam tu.

VIDEO NA TEMU
ANKETE
ANKETA
MAPA OPSADE SARAJEVA