FILMSKA ČETA // 12. 1993.
DINO MUSTAFIĆ // REDITELJ
GOVORNA ISTORIJA - INTERVJU
GOVORNA ISTORIJA - TRANSKRIPT

Decembar 1993

Dino Mustafić
Reditelj
FILMSKA ČETA

‘Ja sam u decembru počeo da radim svoj prvi dokumentarni film u ratu, koji je bio u produkciji tog Filmskog arhiva Armije, koji je imao koprodukcijske veze sa Televizijom Bosne i Hercegovine. Naslov tog filma je bio “Pista života”. Upravo to spominjem zbog toga što je taj film se bavio gradom u jednom nemogućem okruženju. Znači, pod srednjovjekovnom opsadom. Jer se taj film bavio ispitivanjem jedne granične situacije ljudskog iskustva, gdje jedna linija, jedna crta, u ovom slučaju to je aerodromska pista, nekako razdvaja dva svijeta. Svijet života i svijet smrti. Na onom tamo svijetu, svijetu života, slobode i ljudske sreće, i onoga drugog svijeta koji podrazumijeva oduzimanje svih atributa ljudskosti civilizacije i čovječnosti. I ima jedna sjajna anegdota koja se nekako dogodila i meni kasnije, radeći u tom Filmskom arhivu Armije. Kada je on snimio film, Hjuston, koji se zvao “Neka bude svjetlosti”, jedan američki armijski general mu je rekao: “Gospodine Hjuston, pa vi ste snimili jedan pacifistički film.” On je njemu rekao: “Onog momenta kad snimim jedan proratni film vi mene treba da ubijete.” Naravno da sam to snimio. Nekako mogu da kažem da… rezimirajući to iskustvo tih ratnih godina, da je taj Filmski arhiv Armije, u svojim filmovima, u svojim proizvodima, duboko bio pacifistički, u stvari duboko bio humanistički jer to nije bilo ni teško, s obzirom da u uslovima u kojima je bila napadnuta jedna zemlja, čini mi se da za pravoga filmskog radnika, umjetnika, u tom jednom arhitipskom sudaru dva kosmička principa dobra i zla, nije bilo nikakvih dilema, ni jednog momenta, kakve filmove treba praviti, i kome ih treba praviti.’

FOTOGRAFIJE NA TEMU
TEKST NA TEMU

DECEMBAR 1993


• Mirovni pregovori u Ženevi: pregovori oko mapa i procenata teritorije. Bh delegacija traži: izlaz na more, izlaz na Savu i luku.


• Yasushi Akashi postavljen za specijalnog izaslanika generalnog sekretara UN za bivšu Jugoslaviju.


• UNICEF pomaže osnivanje radio-škola. Nastava se održava putem medija.


• Krug humanitarne pomoći za građane Sarajeva sadrži: litar ulja, 300 gr.graha, 200 gr.šećera, 400 gr.skuše, 200 gr.deterdženta, 2 svijeće po domaćinstvu.


• “Opresa” otvorila trafike u gradu pod sloganom: “Život čine male stvari”.
• Soros Fondacija donirala klavir organizaciji “Naša djeca”.


• Mate Boban, predsjednik “Herceg-Bosne”, obećao da će povodom Dana čovjeka raspustiti logore u kojim drži Muslimane.


• Osnovano savjetovalište za psihološku pomoć: “Ostati normalan čovjek u Bosni”.


• U gradu krađa struje na razne načine: postavljaju se divlji priključci, podzemni kablovi, priključenja na prioritete i trafo-stanice.
• Soros Fondacija finansirala proizvodnju otrova protiv pacova, u količini od 10 tona. Otrov je proizveo “Sanofarm”, ali sve stoji zbog toga što otrov nije registrovan, pa se po zakonu ne može pustiti u raspodjelu.


• “Oslobođenje” dobilo nagradu “Saharov”. Zlatko Dizdarević, novinar i urednik, primio nagradu u Evropskom parlamentu.
• Bajka “Zaljubljeni zmaj” prikazana u jednom od haustora na Alipašinom polju.


• Bobisti treniraju za igre u Lilehameru, ali ne znaju kako izaći iz Sarajeva. Svaki dan treniraju, dižu tegove, trče, zavisno od granatiranja. U prosjeku izgubili 5 kg. na težini. Tim će posuditi bob jer je njihov izgorio.


• Rusi izlažu svoju verziju mirovnog plana. Ministar spoljnih poslova Rusije, Vitali Churkin, putuje po glavnim evropskim gradovima.


• Hrvatski predsjednik, Franjo Tuđman, i predsjednik Srbije, Slobodan Milošević, iznijeli plan podjele BiH. 33,33% Muslimanima i 17,5% Hrvatima. Taj plan lord Owen treba saopštiti predsjedniku Predsjedništva BiH, Aliji Izetbegoviću.


• Fabrika duhana Sarajevo pakuje cigarete u listove knjiga. Sada su na redu “Prilozi za istoriju bh književnosti”.


• U sarajevskoj Katedrali održan svečani Božićni koncert.
• Povodom katoličkog Božića, Papa uputio Božićnu poruku: “Neka svjetlo obasja napaćene narode!”


• U gradu nema struje, vode, soli za hljeb.


• Festival “Sarajevska zima” priređuje projekcije crtanih filmova za djecu.
• Otvorena kuhinja za javne i kulturne radnike. UNPROFOR im dao hranu.

Kino

“Scena Obala”. Jednom sedmično u 13.00. Mjesto je sigurno. Može primiti 100 ljudi. Grijanje na generator. Filmovi su na video trakama. Kino je i sastajalište intelektualaca, stranih novinara i umjetnika.

KULTURNI OPSTANAK

Sarajevo je jedinstven grad na planeti. To je mjesto gdje je civilizacija razorena namjernim nasiljem.
Ali, Sarajevo je i simbol odbrane građana, mjesto u kome se na nasilje odgovora tolerancijom, na fašizam umjetnošću i kulturom, na razaranje ponovnom gradnjom, na smrt humorom, na provalu ruralne kulture urbanom kulturom, na teror upornim održavanjem normalnog života u gradu. Sarajevo je lišeno građanskih, egzistencijalnih i socijalnih prava. Bilo je lišeno prava na život. Sve ono što čini normalno urbano življenje bilo je oduzeto Sarajevu i njegovim stanovnicima, oduzeto je sve što se moglo uzeti, sve osim prava na opstanak održavanjem prava na kulturu.
Ali usred svog tog razaranja i umiranja, rađaju se djeca, slave rođendani, prave svadbe. U gradu okruženom smrtonosnim krugom primitivizma otvaraju se izložbe, snimaju filmovi, organizuju festivali, izvode pozorišne drame i mjuzikli.
Sarajevo živi postkataklizmu. To je slika civilizacije koja izranja iz kataklizme, praveći nešto iz ničega, šaljući poruke za budućnost. Ne zato što je budućnost neizbježno i budućnost ratova i katastrofa, nego zato što ljudi stare i rađaju se u svijetu koji je sve nesigurniji.
Sve što je ostalo pod ruševinama Sarajeva, sve ono što je preživjelo granatiranje naše civilizacije jeste duh kulturnog opstanka. Rekonstrukcija tog duha, duh Sarajeva mora početi – sada. Inače – Sarajevo će postati groblje principa multietičnosti i ljudskih prava.

Edin Mustafić
Rođen 6. jula 1969. u Sarajevu. Studirao na Fiolozofskom fakultetu u Sarajevu, odsjek književnosti, i na Akademiji scenskih umjetnosti, odsjek režije.

OPSADA
Napravio brojne filmove, reportaže, televizijske show programe, dokumentarce “Pista života” i “Neka bude svjetlo”. 1994. adaptirao i režirao “Zid” Jean Paul Sartra i “Nosoroga” Yonesca.

Ako postoji život poslije života, u kom biste se obliku vratili?
Ne u ljudskom obliku. Kao drvo.

Kako biste opisali savršenu sreću?
Savršena sreća ne postoji.

Šta je vaš najveći gubitak?
Rat koji sam iskusio.

Šta je vaš najveći dobitak?
Mogu izdržati dugo vremena i da imam želju da prevaziđem i osvojim nemoguće.

Kad i gdje ste bili najsrećniji?
Zaboravio sam to osjećanje, bilo je to davno.

Koje su vaše izgubljene iluzije?
Iluzije o čovječnosti i savjesti čovječanstva.

Opišite svoj dan i posao.
Vrlo zamorno.

Sarajevo?
Grad incidenata.

Koje riječi više ne koristite?
Sloboda, sreća.

Po vašem mišljenju, da li je moral vrlina?
To je riječ koja ne postoji na kraju 20. vijeka.

Gdje biste voljeli da živite?
Tamo gdje sam živio.

Kako ste preživjeli?
Ne znam.

Čega se plašite?
Ljudske gluposti.

Da li prošlost postoji za vas?
Naravno. Zahvaljujući prošlosti i rijetkim srećnim momentima, mi smo preživjeli.

Ovo je kraj civilizacije. Kako će izgledati slijedeća?
Ništa više neće postojati.

Možete li nam dati recept za mentalno zdravlje?
Ne znam.

Kako želite da umrete?
Prirodnom smrću.

Trebate li nadu da biste preživjeli?
Ne može se bez nade.

Kako je izgledala ’92, kako ’93, kako ’94?
Kao brz, ali odvratan filmski flash-back.

Kako biste nazvali ovaj period svog života?
Zanimljiv.

Vaša poruka s kraja svijeta, iz zemlje posljednjih stvari?
Živim u gradu gdje smo došli do kraja svijeta i gdje je rođena nova duhovnost o kojoj se sada ne može govoriti niti je opisati.

Volite li život i šta je život uopšte?
Volim, ali je nemoguće odgovoriti na ovo pitanje.

VIDEO NA TEMU
ANKETE
ANKETA
MAPA OPSADE SARAJEVA