SAVJETI ZA OPSTANAK // 12. 1993.
ZIBA HADŽIHALILOVIĆ // GRAĐANIN
GOVORNA ISTORIJA - INTERVJU
GOVORNA ISTORIJA - TRANSKRIPT

Decembar 1993

Ziba Hadžihalilović
Građanin
SAVJETI ZA OPSTANAK

‘Sama, lično, donosila sam po 30 litara vode. Uz brdo, gdje stanujem, tako da je to bilo na rubu skore egzistencije stvarno. E onda, sa tom vodom trebalo je racionalno raspolagati. To su bile ipak minimalne količine koliko je potrebno za domaćinstvo. Što se tiče svjetla, to je padalo najteže, čini mi se. Svjetlo ni danju ni noću skoro. Danju, zatvoreni prozori sa najlonskim folijama, jer su prozori svi otišli, polupani. Noć tamna kao što… trebalo je provesti hiljadu i ne znam koliko noći u mraku. I tu smo se snalazili na jedan prilično pametan način. Upotrebljavali smo…nije bilo ni svijeća, nije bilo ni lampi. Onda smo uzimali od količine one ulja što smo imali za hranu i to smo morali u one male lončiće stavljati i praviti lampice i koje su se sastojale iz ulja, i onog plutanog čepa kroz koji je prolazio jedan pamučni konac i tako smo pravili sebi lampice i osvjetljavali sebi stan. Dakle, to svjetlo je padalo…jer naročito, mogu reći, da ubacim samo što je to bilo teško, jer većina dana naročito od ’92. do ’94. godine morali smo često ići u skloništa. Tako da je tamo bio veliki mrak i vlaga, onda dođeš i u stan nemaš svjetla. Prema tome, to je bio stvarno jedan od važnih faktora. Dolazila je zima. To je prva ratna zima. Nismo imali ni ogrijeva, imali smo svi komforne stanove, plin, električno grijanje i tako. Međutim, trebalo se sad naviknuti na to. Odakle drva kad drva nema nigdje. Onda smo počeli da siječemo u dvorištu. Ja to nisam dozvolila. Pošto sam ja inače agronom, ja nisam dozvolila da se siječe drveće. Tako da je to sačuvano. I onda smo brali po dvorištu drvcad, onda čekamo kad će vjetar puhnuti da obori koju suhu granu. I iz kuće, što smo imali papire, staru odjeću, obuću, to smo ložili. U početku, na otvorenom, u stepeništu ili vani na dvorištu. Dok nismo nabavili sebi pećice, neke limene male… i tako, koje su pomalo zagrijavale. To je što se tiče grijanja. Obukli smo se ’92. godine u zimsku odjeću i tu nismo skidali cijelu zimu. Tako smo i spavali jer je noću pucalo. Morali smo noću ustajati i ići u podrume. Tako da se uopšte nismo ni skidali iz džempera, kaputa i tako dalje.’

FOTOGRAFIJE NA TEMU
TEKST NA TEMU

DECEMBAR 1993


• Mirovni pregovori u Ženevi: pregovori oko mapa i procenata teritorije. Bh delegacija traži: izlaz na more, izlaz na Savu i luku.


• Yasushi Akashi postavljen za specijalnog izaslanika generalnog sekretara UN za bivšu Jugoslaviju.


• UNICEF pomaže osnivanje radio-škola. Nastava se održava putem medija.


• Krug humanitarne pomoći za građane Sarajeva sadrži: litar ulja, 300 gr.graha, 200 gr.šećera, 400 gr.skuše, 200 gr.deterdženta, 2 svijeće po domaćinstvu.


• “Opresa” otvorila trafike u gradu pod sloganom: “Život čine male stvari”.
• Soros Fondacija donirala klavir organizaciji “Naša djeca”.


• Mate Boban, predsjednik “Herceg-Bosne”, obećao da će povodom Dana čovjeka raspustiti logore u kojim drži Muslimane.


• Osnovano savjetovalište za psihološku pomoć: “Ostati normalan čovjek u Bosni”.


• U gradu krađa struje na razne načine: postavljaju se divlji priključci, podzemni kablovi, priključenja na prioritete i trafo-stanice.
• Soros Fondacija finansirala proizvodnju otrova protiv pacova, u količini od 10 tona. Otrov je proizveo “Sanofarm”, ali sve stoji zbog toga što otrov nije registrovan, pa se po zakonu ne može pustiti u raspodjelu.


• “Oslobođenje” dobilo nagradu “Saharov”. Zlatko Dizdarević, novinar i urednik, primio nagradu u Evropskom parlamentu.
• Bajka “Zaljubljeni zmaj” prikazana u jednom od haustora na Alipašinom polju.


• Bobisti treniraju za igre u Lilehameru, ali ne znaju kako izaći iz Sarajeva. Svaki dan treniraju, dižu tegove, trče, zavisno od granatiranja. U prosjeku izgubili 5 kg. na težini. Tim će posuditi bob jer je njihov izgorio.


• Rusi izlažu svoju verziju mirovnog plana. Ministar spoljnih poslova Rusije, Vitali Churkin, putuje po glavnim evropskim gradovima.


• Hrvatski predsjednik, Franjo Tuđman, i predsjednik Srbije, Slobodan Milošević, iznijeli plan podjele BiH. 33,33% Muslimanima i 17,5% Hrvatima. Taj plan lord Owen treba saopštiti predsjedniku Predsjedništva BiH, Aliji Izetbegoviću.


• Fabrika duhana Sarajevo pakuje cigarete u listove knjiga. Sada su na redu “Prilozi za istoriju bh književnosti”.


• U sarajevskoj Katedrali održan svečani Božićni koncert.
• Povodom katoličkog Božića, Papa uputio Božićnu poruku: “Neka svjetlo obasja napaćene narode!”


• U gradu nema struje, vode, soli za hljeb.


• Festival “Sarajevska zima” priređuje projekcije crtanih filmova za djecu.
• Otvorena kuhinja za javne i kulturne radnike. UNPROFOR im dao hranu.

Moderni Sarajlija

On mora da ima, i to na vidljivom mjestu, barem jednu akreditaciju, u stvari komad papira s njegovom fotografijom. Pripazite – akreditacija je zakon u opsjednutom gradu, dokaz da pripadate nekom, nešto što vas čini važnim. Oni s lokalnim ID samo su drugorazredni građani. Tako moderni Sarajlija ima akreditaciju, oružje, dobra kola i kompletnu uniformu. Na vlasnika pancira gleda se s poštovanjem. Onaj ko nema uniformu taj u desnoj ruci ima sjekiru za sječu stabala a na lijevom ramenu niz kanistera. Njegova slika bila bi potpuna sa zaštitnom maskom.
Moderna Sarajka siječe drva, nosi humanitarnu pomoć i manje kanistere s vodom, ne ide kod frizera niti kod kozmetičara. Ona je vitka i brzo trči. Djevojke obavezno posjećuju mjesta gdje se dijeli humanitarna pomoć. One po brojevima znaju koji su humanitarni paketići najbolji. Ustaju rano da idu po vodu, posjećuju groblja da bi nakupile drva i pozdravljaju nove mlade izbjeglice. Mnoge imaju zlatne ili srebrne ljiljane kao naušnice, broševe ili privjeske.
Sarajevo je grad vitkih ljudi. Njegovi stanovnici bi mogli biti autori najsavremenijih dijeta. Niko više nije debeo. Jedino što vam je potrebno jeste da imate grad pod opsadom – tu je tajna dobre linije. Svako nosi odjeću iz mlađih dana. Sarajlije su izgubile oko četiri hiljade tona (400.000 građana izgubili su oko 10 kilograma svaki). Oni se pozdravljaju sa ČUVAJ SE!

Stanovanje

Oni koji su imali sreću još žive u njihovim stanovima. Izbjeglice i oni čiji su stanovi spaljeni ili razoreni granatama stanuju u stanovima onih koji su napustili Sarajevo prije ili za vrijeme rata. Izdaju se privremene dozvole i potvrde za prodaju. Neki su ušli u stanove razvaljujući vrata i mijenjajući brave. Možete promijeniti stan ako neko od vaših prijatelja uspije napustiti grad. Neki imaju po dva ili tri stana. Zavisno od toga šta koji od njih može ponuditi – struju, plin, vodu ili minimum sigurnosti – oni se sele iz stana u stan. Oni koji vas traže naći će vas na adresama gdje podižete humanitarnu pomoć. Neki žive u komunama. Stare porodice su se raspale – nove se formiraju.
Nema stakala na prozorima, popucali su od stalnih detonacija. Bilo je i prijatno ljeti – plastična folija je stavljena s prvim kišama. Ljudi su je postavljali na prozorske okvire sa širokom ljepljivom trakom koja se u fabrikama koristi za pakovanje. Ljepilo je popuštalo na kiši i vjetru. Onda su počeli koristiti eksere. Ko nije imao foliju – koja je i te kako vrijedna na crnom tržištu – zatvarao bi prozore s kartonskim kutijama koje su ostajale iza podjele humanitarne pomoći. Pokazalo se da su najbolje one manje vreće za rižu koje je davao UNPROFOR – jedino vam je bio potreban dobar prijatelj koji dijeli humanitarnu pomoć.
Neki prozori zaštićeni su drvima izvučenim iz podruma i s krovova. U tim kućama je mračno kao u grobu. Oni dovitljivi skidaju vrata s plakara ili soba da bi “fiksirali” prozore i oštećene dijelove stana. Cigle koje se mogu naći oko srušenih zgrada koriste oni koji još imaju zidove i da popune rupe. Zbog sigurnosti – samo psihološka sigurnost – ljudi zatvaraju prozore s teškim plakarima, madracima, knjigama, tepisima. Gomilaju sve svoje vrijedne stvari u jedan ugao stana koji smatraju najsigurnijim. Kupatila, koja se nekako nalaze u sredini, su skladište za slike. Fotografije, dokumenti, nakit, novac, pasoši su u torbi, odmah pored vrata. U torbi je još nekoliko stvari: lijekovi, keksi, termos, mesna konzerva i ćebe.

Voda

Nestašica vode može trajati danima ili sedmicama. Razlozi su uvijek isti – nema struje ili teroristički akt. Onda počinje potraga. Prvo se provjerava u podrumu. Zatim možete otići u Konak (koji služi samo privilegovanim), pa kod Sedam braće na Bistriku, gdje se formiraju dugi redovi, zatim u blizini Pionirske doline gdje na vodu čekate izloženi snajperima. Oni koji nose vodu rade to nekoliko puta na dan, zavisno od njihove snage i broja kanistera, idući i po nekoliko kilometara, čekajući u redu najmanje tri sata. Sretnici su oni koji imaju bicikle, koje više guraju nego što voze. Isto je i sa vlasnicima dječijih kolica i bivšim kolicima iz supermarketa. Sve je dobro što može da se kotrlja, jer sve je lakše nego u rukama nositi vodu.
U jednom od sarajevskih naselja, Alipašinom Polju, neko je s puškom napravio rupe u cijevi za vodu iznad male rijeke. Voda je curila i satima su ljudi visili na istrulom mostu pokušavajući da nakupe što više dragocjene tečnosti. Najbolje što se može desiti je otkriće vode negdje u susjedstvu gdje stanujete. Nije važno što cijev izbija iz smetljišta nastalog nakon što je do temelja izgorjela velika olimpijska dvorana. Tu je cijev i tu je voda, i veliki redovi ljudi kojima više nije važno da li je voda čista ili ne.
Jedan od načina da se nađe voda je korištenje rašlji. Život i vaša sposobnost opstanka veoma zavisi od prirodnog talenta. U ovom slučaju – vi stavljate vaše elektromagnetne talase nasuprot vodenim. Nadareni magičari traže vodu. Oni koji su talentovani i vješti mogu vas čak i posavjetovati koliko duboko treba kopati. Poznato je da su čak i za vrijeme Prvog svjetskog rata austrougarske trupe imale specijalne divizije s rašljarima čija je dužnost bila da traže nove izvore. U to vrijeme, voda na Istočnom frontu (takođe poznat kao Srpski) bila je veoma zagađena.
Ipak, s njima ili bez njih, kiša je ta koja donosi utjehu. Na žalost, oluci su oštećeni. Ljudi stoje u redovima, na kiši, s kantama, čekajući njihovu porciju kišnice. Danju ili noću, zaista nije bilo važno. Ljudi je piju i koriste za pranje veša. Veoma je dobra za kosu koja postaje svilenkasta i sjajna. Nestašica vode približava ljude u Sarajevu srednjovjekovnim vitezovima ili francuskim monarsima. Oni štede vodu, kao da su beduini. Duga kosa se može oprati s litar i po vode, okupati se možete u dva do tri litra – sve s malim lončićima i sudićima, s mlakom ili hladnom vodom. Mašina za pranje veša je sprava iz nekih dalekih vremena. Bez funkcije. Sarajke su ponovo prvoklasne pralje. Jedino što nedostaje jeste pratljača, lug i čista rijeka da bi oprale ono što imaju. Za toalet se skuplja otpadna voda, a voda se donosi iz šahtova – ako nisu suviše zagađeni – ili sa ulice…

VIDEO NA TEMU
ANKETE
ANKETA
MAPA OPSADE SARAJEVA