UN AVIONI PREVOZE SARAJEVSKE NOVINARE // 02. 1993.
SENAD PEĆANIN // UREDNIK MAGAZINA “RATNI DANI”
GOVORNA ISTORIJA - INTERVJU
GOVORNA ISTORIJA - TRANSKRIPT

Februar 1993

Senad Pećanin
Urednik magazina “Ratni Dani”
UN AVIONI PREVOZE SARAJEVSKE NOVINARE

‘Ja sam možda nedjelju dana nakon što je ta odluka donesena u Ženevi, sasvim slučajno čuo za nju i to sam čuo posrednim putem. Mislim da je u to doba međunarodni stav, UNHCR krio je tu odluku od domaćih novinara. Ja sam dobio kopiju te odluke. Sa kopijom tom pošao sam u tadašnje sjedište Unprofora. Oni su potvrdili, zaista, značaj te odluke. Međutim, bili su jako neljubazni, rekavši da uopšte ne žele da se brinu o našem prevozu do aerodroma… je li. A između grada i aerodroma, postojao je četnički ček point koji je bio nepremostiva prepreka za nas. U to doba ja sam osjećao potrebu da izađem iz grada. Prije svega da bih pomogao evakuiranju svoje porodice iz Crne Gore, koja je imala puno problema zbog mene u to doba. I tražio sam sve načine da odem. Sjećam se, moje putovanje je započelo u Centru službi bezbjednosti u Sarajevu, sa Borom Kontićem i pokojnim kolegom Željkom Ružičićem. Vrlo su nas lijepo dočekali u Centru službi bezbjednosti, dali nam pasoše. Rastao sam se tu sa Borom i sa Željkom. “Željko!”, pozvao sam ga, “idemo na moju stranu!” Išao sam prema Fisu, prema kafeu Fisa. On je otišao put Predsjedništva da bi nekoliko minuta nakon toga Željko poginuo u stvari. A ja ću to saznati sutradan, kad smo već trebali krenuti na put. Čitavu noć prije putovanja tog, ja nisam mogao oka sklopiti. Jer sam se bojao u stvari. Čitavo vrijeme rata imao sam samo jednu opsesiju – da ne padnem četnicima živ u ruke. Jer, toga sam se užasno bojao. Nisam se bojao ni granata, ni snajpera, ni metaka, ne da sam nešto previše hrabar, ali samo me bilo strah da im ne padnem živ u ruke. Čitavo veče sam razmišljao: Bože, pa jel’ moguće da ja činim ono čega se najviše bojim? I ja odlučim da pođem na taj put na način da ću stavit’ pištolj u kaput. To je 3, 4. februar ’93, koliko se sjećam. Staviću pištolj u kaput s tim da ću taj pištolj ostaviti nekom od lokalaca naše raje koja radi na aerodromu u to doba. Odem ujutru po Boru Kontića i on me prvo dočeka nikakav, koji takođe putuje sa mnom, dočeka me nikakav. “Šta je?” pitam ga. Znao sam da dijeli moju zabrinutost kako ćemo proći taj ček point, na putu do aerodroma. To je ček point na kojem će kasnije ili prije toga… prije toga biti ubijen Hakija, rahmetli Hakija Turajlić, potpredsjednik Vlade. On mi kaže za Željka Ružičića, ja nisam još znao da je ubijen. Ja kažem ne mogu vjerovati, pa bio je sa mnom, e pa upravo minut nakon toga je ubijen. I sjednemo. Ja Bori ne govorim da sam ja stavio pištolj u džep. A taj pištolj sam ja ponio iz jednog, vrlo, hm, čudnog razloga. Naime, ja sam ponio taj pištolj da se ubijem, da pucam sam sebi u glavu, ukoliko nas četnici zaustave na tom ček pointu. Vozio nas je prijatelj od Saše Kontića, Borinog brata, koji je radio za UNHCR, koji je imao džip, bez ikakve pratnje, koji nam je rekao možete sa mnom. Pa dobro, da li tebe zaustavljaju, kaže ponekad zaustave, ponekad ne. E zbog tog ponekad zaustave, ja sam stavio pištolj, riješen da ako nas zaustave taj put… Prvo, riješio sam da idem, pa šta bude, ako nas zaustave, onda ono… Mislim da ne bih bio dovoljno hrabar da prvo pucam u četnika, nekog, bar da naplatim svoju glavu, već mi je bio prevashodno cilj da sebe ubijem, da im ne padnem živ u ruke. I ja sam stavio neku kapu, misleći da ću biti manje upadljiv. Da ću ličiti na stranca. Boro je stavio… ili sam ja stavio naočale, Boro neku kapu i tako dalje. I mi smo krenuli. Ja sam umirao od straha. Mislio sam da to putovanje traje godinama, jel’. Kad smo se približavali tom ček pointu, on je usporio. Ja sam stavio ruku u džep, držeći pištolj. U jednom trenutku mi se učinilo da stajemo, međutim nije. On je samo usporio kako je morao preći između onih zapreka. Prošli smo bez zaustavljanja i došli smo na aerodrom. I meni je, naravno, laknulo. Onda sam rekao Bori: “Čuj, ja sam napravio jednu veliku glupost, ali da je nisam napravio ja ne bih pošao na put.” Kaže: “Koju?” “Pištolj sam ponio.” “Ma kakav pištolj? Šta ćeš sad s njim?” Naravno, Unprofor ne dozvoljava nikakvo oružje na aerodromu. “Ne znam.” U to je na aerodromu bio Saša Kontić, Borin brat, koji je radio na aerodromu. Ja mu priđem i kažem: “Saša, znam da sam napravio glupost, nemoj mi sad ništa govoriti. Ono… evo ti pištolj, nekako ga vrati u grad ti”, pošto mi putujemo a Saša se vraća s posla u grad. Kaže, kako ćeš kad su oko nas svugdje vojnici. Rekoh, ne znam, hajmo u WC da ti dam to. A WC-a na aerodromu nema. Onda Saša kaže… Ja kažem šta ću, trebam ići na onaj pregled, gdje će se otkriti pištolj, gdje neću moći putovati, gdje mogu imati milion komplikacija. Saša kaže: “Znaš šta, sad ću se ja odmaći jedno petnaestak metara i ići ću prema tebi, ti idi prema meni. Evo, otvoriću ovaj džep od kaputa, ovako nekako ga raširi. Ti probaj ubaciti pištolj, mimoići ćemo se.” I ja tako krenem, ono kako smo se mimoilazili ja ubacim pištolj, i neko me u to po ramenu. Ja se okrenem, neki vojnik Unprofora. Ja sam se već sledio. Mislio sam da je vidio. Međutim, on nije vidio da sam ubacio pištolj, ali vjerovatno sam mu upao u oči da se čudno nešto ponašam, da sam se uzvrtio. I ja sam otišao na kontrolu, na kontroli ništa nije bilo. Jel’, nije mi vidio taj pištolj. I tako sam ja prvi put izašao iz grada. Mislim, to je bilo stravično. Bilo je stravično poslije toliko vremena… jedno stravično iskustvo izlaska iz grada, koje je značilo život. I mnogi, kad sam se vratio, mnogi moji prijatelji u stvari nisu mogli vjerovati da sam se vratio, jer tada su se tražili samo način za put u jednom pravcu.’

FOTOGRAFIJE NA TEMU
TEKST NA TEMU

FEBRUAR 1993



• Iz Ženeve pregovori sele u Njujork.
• Sarajevo je u krugu od pet obruča :
1. Vojska bosanskih Srba 2.UN 3. HVO 4. Crna berza 5. Aktuelna vlast


• Bosanski Srbi granatiraju pogrebne povorke, sahrane i bolnice u Sarajevu.
• Vinko Puljić, katolički poglavar BiH, susreo se sa Papom. Iz Sarajeva je prenio Papinu poruku svijetu: “Zaustavite divljaštvo, neka ljudsko pobijedi!”


• Lord Robert Owen istupa protiv SAD, koje odbijaju plan koji ide na ruku bosanskim Srbima.
• SUBNOR, Savez boraca iz Drugog svjetskog rata, uputio apel članstvu da se bore protiv fašizma, genocida i etničkog čišćenja, a za zajednički život.
• Savjet bolesnicima: Ako idete u ambulantu, ponesite jednu cjepanicu jer je stanje sa grijanjem kritično.


• U gradu vlada ratna hiperinflacija.
• Međunarodni Centar za mir primio predstavnike Helsinškog građanskog foruma iz Francuske koji treba da posmatraju situaciju u Sarajevu, a onda da izvijeste evropsku i svjetsku javnost da li u Sarajevu postoji građansko društvo.


• Obustavljeni UNHCR letovi.
• Počeo rad srednjih škola u mjesnim zajednicama, poslovnim prostorima, stanovima.
• Radio “Studio 99” objavio vijest o podjeli grada. Slušaoci se uspaničeno javljali u kontakt program. U gradu je bio Vance-Owenov posrednik. Od njega je dobijena ta informacija.


• Na aerodromskoj pisti ubistva i ranjavanja. U toku pretrčavanja preko piste UNPROFOR reflektorima osvjetljava pistu, a bosanski Srbi gađaju pokretnu metu. Onda slijedi UN procedura: Otkriveni treba da uđu u vozilo UN. “Plavci” ih vraćaju tamo odakle su pošli ili došli.
• Proglašeni najbolji sportisti BiH u '92. godini: šahisti Vesna Bašagić i Ivan Sokolov.


• Skupština grada donijela odluku da Sarajlije, u znak solidarnosti sa građanima Istočne Bosne, ne primaju humanitarnu pomoć sve dok i u Istočnu Bosnu ne stignu humanitarni konvoji.


• Otvoreno prvo ratno kino “Obala”. Projekcije se održavaju u sarajevskim podrumima.
• Zbog odbijanja Gradske vlade da preuzme humanitarnu pomoć, roba leži na aerodromskoj pisti. Piloti odbijaju da slijeću zbog gomila neisporučene hrane.


• “Oslobođenje” posjetila Bianca Jagger.
• Stigla odluka UNHCR-a, iz Ženeve: Vladini zvaničnici ne mogu se voziti avionima UN. Prošlog mjeseca, Ženeva je odobrila domaćim novinarima korištenje UN letova iz opkoljenog grada.
• Civilna zaštita od gradskih vlasti traži dva kontejnera za zaštitu Sarajlija od snajpera na raskršćima. Civilna zaštita ih ne može prevući, jer nema nafte.


• Sadako Ogata, najviši zvaničnik UNHCR-a, stopirala humanitarnu pomoć za BiH, dok Izvršni odbor grada ne promijeni svoju odluku o neprimanju humanitarne pomoći u znak solidarnosti sa građanima Istočne Bosne. Kada promijene odluku vazdušni most će opet biti uspostavljen.
• Njujork, 20. februar 1993. Savjet bezbjednosti UN jednoglasno usvojio novu rezoluciju, koja se odnosi na produženje mandata 13 000 plavih šljemova u Hrvatskoj. Ova rezolucija predviđa privremeno produženje mandata UN do 31. marta. Rezolucija 807 nalaže generalnom sekretaru UN da obezbijedi dodatno naoružanje u cilju povećavanja odbrambenih mogućnosti i dozvoljava, pozivajući se na paragraf 7 Povelje UN upotrebu oružja u slučaju napada na pripadnike mirovnih snaga. Osim toga, privremeno produženje mandata podrazumijeva iste zadatke mirovnih snaga kao i dosadašnja dva mandata, što znači neutralizaciju teškog naoružanja i odgovarajuće povlačenje zaraćenih strana.


• “Oslobođenje” proglašeno za list godine u svijetu.
• Probijena informativna blokada TVBiH - u program se uključio Studio Zenica, direktno u TV dnevnik.


• Na okupljanjima širom svijeta, u znak protesta protiv nemoći EZ i UN da zaustave krvavu agresiju u Bosni, pojavili se posteri: “U Bosni umire Evropa”.
• Njujork, 22. februar 1993. Savjet bezbjednosti UN usvojio novu rezoluciju o formiranju Međunarodnog suda za ratne zločine na teritoriji bivše Jugoslavije. Prema tekstu rezolucije, razmatraće se svi ratni zločini učinjeni na prostoru bivše Jugoslavije od 1. januara 1991. godine. Pred ovim sudom će odgovarati svi oni koji su osumnjičeni za ratne zločine, masovna ubistva, silovanja, etničko čišćenje i druge delikte protiv humanosti.
• Izvršni odbor grada prekinuo bojkot humanitarne pomoći.
• “Alsace paketi” stigli u Sarajevo. To je do sada najveći humanitarni konvoj koji je stigao u Sarajevo.


Novosti

Jedine novine koje možete kupiti tokom opsade su OSLOBOĐENJE I VEČERNJE NOVINE. Nekad je Oslobođenje imao format kao Times ili Frankfurter Allgemeine. Imao je 32, 24 ili 16 strana. Od juna 1991. njegova veličina počinje se smanjivati. Sada je to mini format, sa osam ili, najčešće, četiri stranice. Novine prodaju sami novinari – između 07.30 i 09.00 ujutro. Zbog nestašice papira, štampa se do 10.000 primjeraka. Od novembra 1992. tiraž je pao na 5.000, tako da distribucija ne traje duže od dvadeset minuta. Izgleda da dobijaju oni jači čitaoci. Radio Bosna i Hercegovina, Studio Sarajevo, emituje program 24 sata dnevno. Kada ima struje vijesti se slušaju više puta. Vijesti se daju svaki sat i svako ih čeka. Televizija danas svedena je samo na nekoliko informativnih emisija, programa uživo i press konferencije koje se svakodnevno održavaju u Međunarodnom press centru.

VIDEO NA TEMU
ANKETE
ANKETA
MAPA OPSADE SARAJEVA