ANKETA OPSTANKA 1992-1996
Opsada Sarajeva (92-96)

GODIŠTE: 1955.
ZANIMANJE: Inžinjer arhitekture
POL: Muški
KVART: Drvenija

Imate li iskustvo sa uličnim barikadama koje su, u martu 1992, podigli pripadnici SDS-a i da li ste ih rušili?
U martu sam bio na službenom putu.

Imate li iskustvo sa uličnim barikadama koje su, u aprilu 1992, podigli pripadnici SDS-a i da li ste ih rušili?
U aprilu sam bio blokiran, ali ih nisam rušio.

Po vašem iskustvu, kakva je bila uloga JNA u Sarajevu u martu, aprilu, maju 1992?
Nemam ličnog iskustva u vezi JNA.

Da li ste bili protjerani, granatirani ili ste napustili mjesto stanovanja u vrijeme opsade?
Kada sam gledao finale Vimbldona 1995. Bili smo prisutni brat, očuh i ja. Granata je opalila u terasu iznad dnevnog boravka. Niko od nas nije nastradao a čak je i televizor radio. Svi smo bili zasuti maltom i betonom i uletila je (rep od 120 mm) minobacačka granata.

Po vašem iskustvu, šta nam možete reći o kriminalu u gradu u vrijeme opsade?
Dan poslije masakra u Miskinovoj sam prolazio ulicom V. Miskina i vidio kako je narod, pa čak i tadašnji milicioner, nosio cipele iz “Planike”.

Ko je, po vama, heroj odbrane grada?
Borci Armije BiH su heroji ovoga naroda.

Kako ste došli do radne obaveze, pasoša i/ili akreditacije?
Do kraja 1992. smo imali radnu obavezu (firma od značaja) a 1992, odnosno 1993, svi smo se priključili u Armiju i policiju. Pasoš sam dobio 1992. jer sam direktor iste firme, zbog obilaska radova u inozemstvu, međutim nisam išao nigdje.

Uloga medija u opsadi? Uloga glasina u opsadi?
Nisam padao pod uticaj medija, mada sam slušao sve strane. Glasina je bilo napretek, ali nisam obraćao pažnju na njih mada je bilo vrlo alarmantnih.

Šta ste radili u slobodno vrijeme?
Nisam imao slobodnog vremena.

Čim ste se bavili u vrijeme opsade?
Bio sam pripadnik Armije BiH.

Kako ste se kretali po gradu?
Kretao sam se pješke radi obilaska porodice i nabavke namirnica.

Opstanak – kako ste dolazili do vode, struje, cigareta…
Vodu sam donosio iz Komande, hranu nabavljao iz Jevrejske općine, cigarete kupovao i dobivao iz jedinice, struju sam uzimao s prioriteta ali većinom sam koristio kandilo.

Da li ste napuštali grad tokom opsade?
Izlazio sam često sa jedinicom na zadatke. Prolazili smo kroz tunel. Do tunela smo odlazili autobusima. Pred tunelom, uglavnom, nismo čekali jer je bilo dobro organizovano. Gužve nije bilo jer smo prolazili pojedinačno (jedan iza drugog). Voda je bila do koljena a i strahovito je sparno, odnosno zagušljivo. Pred tunelom smo se grupisali i u grupama išli pješke na Igman. Isto tako smo se i vraćali.

Imate li neki svoj pronalazak za opstanak?
Napravio sam sanke sa koturaljkama za prevoz vode. To je jednostavno. Uzmeš dječije sanke, zašarafiš dječije rolšue i eto transporta za vodu. Moglo se povući 60-70 litara vode, naravno na sankama je bila ograda od lima.

Da li ste vi ili neko vama blizak napustili grad konvojem?
Ujakova djeca su išla konvojem (“Dječija ambasada”). Ujak je za jednu noć smršao 7 kilograma, jer je taj konvoj bio zadrzan na Ilidži od strane četnika.

Snajperi u gradu – kakvo je vaše iskustvo?
Imao sam strašan strah od snajperista jer sam se mnogo kretao po gradu. Uglavnom sam pretrčavao poznate raskrsnice.

Opišite vaše sklonište/podrum?
Nisam silazio u podrum.

Jeste li pohađali događaje iz kulture u gradu ili ste organizovali događaje u hodnicima vaših zgrada?
Posjećivao sam sve događaje iz kulture što sam mogao, a i organizovao sam niz izložbi u galeriji “Mak”.

Kako ste slali poruke, telefonirali i/ili primali pakete?
Poruke sam slao preko radio-stanice u Jevrejskoj općini, a pakete preko Adre.

Koji je bio najvažniji događaj u vašem kvartu tokom opsade?
Najvažniji događaj je bio presjecanje četničkog konvoja (5. maja 1992.).

Kakvo je vaše iskustvo sa UNPROFOR-om i UNHCR-om tokom opsade?
Nemam ličnog iskustva sa Unproforom.

Kako ste studirali? Kako ste išli u školu/fakultet? Kako ste zabavljali svoju djecu?
Djeca su mi velika, a fakultet sam davno završio.

Da li ste bili ranjeni ili blizu smrti?
Ranjavan nisam, ali sam 4 sata prije kraja rata (primirje, Dejton ’95) bio strahovito blizu smrti. Bio sam na Treskavici, granate su padale svud oko mene i mojih drugova. Gledao sam kako ljudi lete raskomadani, u zrak. Od nas 20-ak je 4 poginulo, 6 teško ranjeno, a 7 lakše. Sve se to događalo u prečniku od 100 m ali, hvala Bogu, nisam bio ozlijeđen.

Da li ste vi ili neko vama blizak platili otkup za život?
Ne.

Koje je vaše lično postignuće tokom opsade?
Nemam ličnog podviga.

Jeste li imali kućnog ljubimca i kako ste ga hranili?
Imali smo dva papagaja, hrane smo imali dovoljno, ali su oni ipak uginuli, najvjerovatnije od stresova.

Možete li opisati “porodični ekonomski lanac”?
Očuh i majka su mi penzioneri, pa sam se uglavnom ja snalazio. Ponekad sam radio sitne poslove u okviru struke pa bih i zaradio. U drugom dijelu 1995. sestra i zet su mi pomagali iz inozemstva, robnu razmjenu nisam vršio.

Koliko ste kilograma izgubili tokom opsade?
Hrane smo imali kako-kada. Smršao sam 18 kg, a zdravlje me izdalo 1994. Naime, došlo mi je do oštećenja kičme zbog vlage u rovovima i spavanja u zemunicama.

Da li ste ikada dali intervju stranim novinarima?
Intervjue sam davao, ali se ne sjećam koja je strana kuća.

Jeste li imali specijalnu odjeću za trčanje pod snajperima?
Oblačio sam se kao i sad (sportski).

Da li ste ikada prošli kroz tunel?
To sam već odgovorio pod rednim brojem 13.