ANKETA OPSTANKA 1992-1996
Opsada Sarajeva (92-96)

GODIŠTE: 1937.
ZANIMANJE: Nastavnik
POL: Ženski
KVART: Čengić vila

Imate li iskustvo sa uličnim barikadama koje su, u martu 1992, podigli pripadnici SDS-a i da li ste ih rušili?
Ne.

Imate li iskustvo sa uličnim barikadama koje su, u aprilu 1992, podigli pripadnici SDS-a i da li ste ih rušili?
Ne.

Po vašem iskustvu, kakva je bila uloga JNA u Sarajevu u martu, aprilu, maju 1992?
Nemam ga.

Da li ste bili protjerani, granatirani ili ste napustili mjesto stanovanja u vrijeme opsade?
Granata je palo oko zgrade jako mnogo, ali srećom ni jedna u stan a čak i geleri su samo razbili prozore na balkonu. Dva puta sam slučajno odlučila, nekoliko minuta ranije, da ne budem na tom mjestu gdje je pala granata.

Po vašem iskustvu, šta nam možete reći o kriminalu u gradu u vrijeme opsade?
Gledala sam iz stana kako građani iznose sve i svašta iz prodavnica nakon što su važnije i skuplje stvari iznesene. Takođe sam bila svjedok iznošenja svega vrijednog iz stana na mom spratu.

Ko je, po vama, heroj odbrane grada?
Ne bih mogla odgovoriti na to pitanje.

Kako ste došli do radne obaveze, pasoša i/ili akreditacije?
Imala sam radnu obavezu (nisam je tražila). Pasoš sam tražila i dobila ’96, u januaru, da bih posjetila prognanu majku i ostalu rodbinu.

Uloga medija u opsadi? Uloga glasina u opsadi?
Mediji su sve i svašta znali da iznose. Slušajući jedan jedini radio u toku samo jednog dana bilo je kontradiktornih izjava da je čovjek mogao da poludi, ali ipak se slušalo uglavnom Radio BiH.

Šta ste radili u slobodno vrijeme?
Slobodno vrijeme – kako ga definisati kad sam najviše vremena provodila čekajući u redu za vodu, skupljajući grančice, čekajući u redu za hljeb, u redu za humanitarnu pomoć, pokušavajući od ničega spremiti nešto za jelo.

Čim ste se bavili u vrijeme opsade?
U početku smo se i pored granatiranja morali vrlo često javljati i sastančiti. Onda je donesena odluka da radimo i držimo nastavu po haustorima i podrumima, pa sam u svom stanu držala nastavu. Zatim smo držali nastavu na terenu škole, u podrumu, u veoma lošim uslovima (od 20-37 učenika u prostoru koji nije ni za 10 učenika ili u jednoj prostoriji držati nastavu a u susjednoj bez nastavnika, a između nema vrata i slične teškoće).

Kako ste se kretali po gradu?
Dvije godine nisam išla u grad. Kretala sam se samo od Otoke do Socijalnog i to samo zbog određenog posla (voda, grančice, humanitarna, nastava).

Opstanak – kako ste dolazili do vode, struje, cigareta…
Kako sam opstala? Pitam se i sama. Za vodu sam čekala i po tri sata. Gdje smo je nalazili: po šahtovima, na pumpama, cisternama i slično. Najgore nam je bilo kad čekamo vodu a dođe policija pa nas rastjera a onda oni dođu i sebi napune burad. Grijanje: nabavila sam na pijaci jednu pećicu sa sulunarima za 45 DM (odnosno dvije flaše pića koje su slučajno ostale poslije smrti muža ’87). Hrana mi je bila uglavnom kruh.

Da li ste napuštali grad tokom opsade?
Išla sam u Zenicu “plavim putem”, ’94, preko Vogošće i vratila se sa kćerkom istim putem.

Imate li neki svoj pronalazak za opstanak?
Ne. Ali uvijek je postojala nada – mora biti jednom bolje, jer mislim da i budalama dođe kraj.

Da li ste vi ili neko vama blizak napustili grad konvojem?
Ne.

Snajperi u gradu – kakvo je vaše iskustvo?
Bilo ih je odozgo, ali bili su opasniji domaći, ali sam ja uvijek bila ubijeđena da nikome nikad nisam učinila zlo pa neće valjda niko ne meni, a osim toga nisam imala ni neko blago koje je zapelo pohlepnima za oko da bih im smetala. Jedini problem je bilo radno mjesto, što sam riješila odlaskom u penziju.

Opišite vaše sklonište/podrum?
Podrum je bio pun vode i pacova od useljenja, a prilikom granatiranja smo boravili u hodniku ispred mojih vrata, sa svim komšijama sa sprata a i onima koji su iznad nas. Imali smo sreću, nije nijedna granata upućena u tom pravcu.

Jeste li pohađali događaje iz kulture u gradu ili ste organizovali događaje u hodnicima vaših zgrada?
Ne.

Kako ste slali poruke, telefonirali i/ili primali pakete?
Telefonirala dok se moglo telefonirati, pisala poruke preko Crvenog krsta. Pakete nisam primala jer taj ko bi mi poslao nije imao mogućnosti.

Koji je bio najvažniji događaj u vašem kvartu tokom opsade?
Nema ga. A meni je najvažniji povratak kući kćerke poslije dvije godine.

Kakvo je vaše iskustvo sa UNPROFOR-om i UNHCR-om tokom opsade?
Nisam imala nikakvog kontakta sa njima.

Kako ste studirali? Kako ste išli u školu/fakultet? Kako ste zabavljali svoju djecu?
--------------

Da li ste bili ranjeni ili blizu smrti?
Ne.

Da li ste vi ili neko vama blizak platili otkup za život?
Ne.

Koje je vaše lično postignuće tokom opsade?
Podvig je preživjeti u uslovima kakvi su bili.

Jeste li imali kućnog ljubimca i kako ste ga hranili?
Ne (nisam je imala ni u miru).

Možete li opisati “porodični ekonomski lanac”?
Sav prihod je od zarade prosvjetnog radnika, a od septembra ’93. do juna ’94, od penzije. ’94, u junu, sam zamijenila kolegicu i radila dvije godine (od toga 10 mjeseci nisam dobila platu). U toku rata sam jednom dobila 200 DM od daljih rođaka, koji su u izbjeglištvu u Njemačkoj. To mi je bilo kao da sam dobila sva bogatstva svijeta, jer mi je kćerka tada imala žuticu.

Koliko ste kilograma izgubili tokom opsade?
Izgubila sam 25 kg i upropastila stomak. I danas imam probleme sa probavom.

Da li ste ikada dali intervju stranim novinarima?
Ne.

Jeste li imali specijalnu odjeću za trčanje pod snajperima?
Uglavnom sam nosila pantalone dok nisam omršavila pa ih nisam mogla nositi.

Da li ste ikada prošli kroz tunel?
Ne.