Metodologija

Sve one koji posmatraju, uočavaju, upućuju i objašnjavaju mogućnost masovnog uticaja čini svojevrsnom elitom. Ali pogrešnim metodama i nečistim porivima masovni uticaj vremenom može izazvati katastrofalne posljedice. FAMA, prva nezavisna multimedijalna kompanija u bivšoj Jugoslaviji, osnovana je s punom sviješću o osjetljivosti područja u koje ulazimo. Na početku raspada Jugoslavije znali smo da će dokumenati svih vrsta i formata ostati da odlučuju o sudbinama onovremenih i svih budućih generacija. Stoga smo, slijedeći lične principe, odlučili da koristimo metodologiju činjenica, govorne istorije, dokumentovanog dokumenta. Zahvaljujući jedinstvenom talentu za uvid u veliku sliku, razvili smo metodu koja u nekoliko faza omogućuje da se 'očigledno učini vidljivim'.

Faza 1
Uvid. Događaje posmatrati otvorenog uma, s pozicije posmatrača a ne učesnika, registrovati postojeće elemente posmatranog fenomena i potom ih uvezati, uočiti rane znake nastajućeg dominantnog trenda koji će pokrenuti novi proces uzroka i posljedica.

Faza 2
Govorna istorija. Istraživanje nastaviti putem govorne istorije: svaki učesnik posmatranog događaja govori o onom dijelu u kom je sam učestvovao, ne dajući komentare u vezi s drugim učesnicima. Postojeći elementi se snimaju u foto/video formatu.

Faza 3
Strukturiranje istraživanja. Utvrđene činjenice i dokumentovane dokumente o određenom događaju, periodu ili fenomenu složiti u adekvatnu strukturu kojom se znanje o tom događaju, periodu ili fenomenu publici prenosi u njima prihvatljivom formatu. Izostaviti svako upućivanje na zaključak. Čitaocu, gledaocu, učeniku, istraživaču... prepušta se da sami izvode zaključke na osnovu datog formata.

Faza 4
Formatiranje istraživanja. Strukturu pretvoriti u popularni format za masovnu upotrebu (mape, albumi, filmovi, enciklopedija).

Faza 5
Kreiranje edukacijskog paketa. Izučavanje perioda 1991.-1999. je naš jedini prilog njegovom tumačenju: formirali smo edukacijski paket čiji pojedini dijelovi služe za različite stepene edukacije.

Enciklopedija Opsada Sarajeva 1992.-1996. (izdanje na bosanskom)

Metod stvaranja edukacijskog paketa doveo nas je do formata enciklopedije: uvezivanja pojmova, ljudi, događaja, fotografija, crteža... koji su obuhvatali uzroke i posljedice i pratili tok jednog novog fenomena, koji je na kraju 20. vijeka sasvim izvjesno izmijenio način na koji su mediji u svijetu pratili ratove. Opsada je iz Sarajeva putem medija ulazila u stanove ostatka svijeta. Niko nije mogao ostati ravnodušan svjedok strahovitog stradanja Sarajlija, ali i njihovog napora da ostanu ljudi. Opsada je građane Sarajeva, svakog od njih pojedinačno, napravila svakodnevnim herojima.

O projektu

Ova enciklopedija je svjedočanstvo o jednom vremenu, o fenomenu opsade duge četiri godine i o pobjedi ljudske prirode nad terorom. Knjiga je nesumnjivo koristan resurs za istraživače svih profila; od onih koji se bave istorijom, politikom, diplomatijom, vojnom doktrinom, medijima, medicinom, ljudskim pravima, kriznim situacijama, humanitarnim katastrofama, urbanim opstankom, terorizmom... do onih koji se bave ljudskim umom, mentalnom mapom ljudske izdržljivosti, čovječnosti i novim pravcima u umjetnosti. Ova knjiga ne nudi zaključke, već daje na uvid činjenice, svjedočenja, dokaze... i hronološki prati ovaj događaj jedinstven u ljudskoj istoriji. Dok je opsada trajala, svijet se zgražao i patio zbog onoga što vidi na TV-ekranima. I niko tada nije mogao znati da će se na početku 21. vijeka cijeli svijet naći u situaciji neprestane opasnosti. Niko više nije zaštićen, niko siguran, urbana katastrofa se može dogoditi svima, bilo kao posljedica nevidljivog neprijatelja – terorizma, ili prirodne katastrofe. U vremenu nesigurnosti i smanjene slobode kretanja za sve građane svijeta, javlja se jedno novo osjećanje zajedničko svima – strah. Iskustvo koje nudi Sarajevo tim je dragocjenije. Sarajlije su pune četiri godine svakog dana polagali ispit iz savladavanja straha. I dokazali su da je jedini recept protiv terora upravo sloboda od straha. Jer teroristi strahom žele zaustaviti život, da bi strah projektovao novi strah i mobilisao novo nasilje. Ko god uspije razumjeti i usvojiti 'nasljeđe' sarajevskog iskustva sebi olakšavada se u punom ljudskom formatu postavi spram neočekivanog. Da bi pozitivna strana svijeta bila ravnopravna s manjinom onih koji prijete i ubijaju.

"Biti pod opsadom" je pitanje fizičke izdržljivosti i posebnog stanja uma. Najteže je podnijeti prvi udar. Čovjek mora prihvatiti činjenicu da ga u svakoj situaciji i u svakom trenutku gledaju i kontrolišu. "Staviti jedan evropski grad pod opsadu na kraju 20. vijeka" u sarajevskom scenariju je značilo s okolnih brda opasati grad širokim obručem lakog i teškog oružja i koristiti ga za gađanje nenaoružanih civila. Nije bilo sigurne zone – svaki Sarajlija je bio izložen vatri snajpera i granata i kod kuće, i na ulici, u školi, u parku, u bolnici, u bogomolji – uvijek izložen nevidljivim teroristima i mogućoj smrti.

Druga faza "stanja pod opsadom" značila je suprotstavljanje nebrojenim vrstama najsofisticiranijeg terora nad civilima pod opsadom: uskraćivanje vode, hrane, struje, plina, nafte, grijanja, prodavnica, novina, TV programa, telefona, prevoza… "Biti pod opsadom" značilo je prihvatiti činjenicu da ništa poznato više ne postoji, da je smrt vjerovatnija od života i da je nestao nekadašnji način življenja.

Treća faza je nastala kao biološko-humanističko-kreativni (BHK) pristup novom stanju postojanja. Građani Sarajeva otkrili su nevjerovatne resurse u humoru, inovaciji, kreaciji, duhovitosti i mašti, kao stepen slobode u borbi protiv permanentnog terora. Dnevni život se odvijao oko veoma praktičnih zahtijeva; pošto su vrijeme i smjene dana i noći bili regulisani ne satom već rijetkim kratkim dolascima struje ili ponoćnom kišom, kada bi svi ustali da prikupe kišnicu na ulici. Noć je postajala dan jer je tama štitila od snajpera one koji su morali prelaziti velike razdaljine u potrazi za vodom.

Godišnja doba su se tokom četiri godine mjerila po tome koliko ste hrane iz improvizovanih bašti u stanju sakupiti, koliko granja nakupiti u parku, i da li ima snijega i kiše koji se mogu koristiti kao dodatni izvori vode. Takve okolnosti mijenjale su stanje svijesti svih građana. Spontano se usred tog haosa pojavila potreba za uspostavljenjem neke vrste balansa. Da bi održao mentalno zdravlje, svaki čovjek je nastojao uspostaviti ravnotežu između svog starog života i novonastalih uslova. Tako je Sarajevo tokom najduže opsade u modernoj istoriji iskusilo najveći kulturni bum. Kulturni bum je postao društveni trend – stil života. Glumci su glumili, pisci pisali, skulptori pravili skulpture, slikari slikali, novinari objavljivali novine, filmski reditelji snimali filmove, kao što su bankari i direktori odlazili u banke i urede bez telefona i prozora. Bile su potrebne ogromna inteligencija i koncentracija da bi se iznašla rješenja za nešto skoro nemoguće.

"Svijetu je potrebno iskustvo Sarajeva!" Vijekovi naše civilizacije satkani su od važnih iskustava, a neka od njih su zauvijek izgubljena u istorijskom haosu i tako ostala beskorisna za ljudsku rasu, dok se neka (kao neki posebno programirani "čip" u ljudskom mozgu) prenose s generacije na generaciju. Iskustvo znači lekcije i uputstva o tome kako reagovati i opstati ako se čovjek nađe u sličnoj situaciji – ako se takvo iskustvo već (negdje) desilo. Ova knjiga ulazi u 21. vijek slaveći ljudska dostignuća i sposobnost čovjeka da koristi inteligenciju da bi opstao u "novom svijetu". Ako kao mjeru uzmemo ljudska dostignuća, četiri godine duga opsada Sarajeva definitivno se može smatrati jednim od svjetskih čuda. Jer ovdje su ljudski um i humanost odnijeli pobjedu nad ljudskim zlom i terorom.

Sarajevo je načinom življenja izabralo kulturu kao oružje odbrane protiv terora, i tako postalo nada čovječanstva. Građani su hodali ulicama pod baražnom vatrom granata i snajpera ne samo da bi obavljali svoje dnevne zadatke opstanka, već i da bi posjećivali teatarske predstave i izložbe kao način odbrane ljudske civilizacije. Njihovo iskustvo može poslužiti bilo kome ko se nađe u opasnosti od posljedica katastrofa izazvanih klimatskim promjenama ili ljudskim faktorom.

Sarajevo je dokazalo da jedna urbana sredina može opstati uprkos totalnoj destrukciji i opsadi a da ostane civilizovana i humana, i čak ostvari dostignuća u domenu filozofije življenja, mentalne terapije i umjetničkih kreacija.

Sarajevo je bilo na očima svjetskih medija, svaki dio grada je snimljen, svaka priča napisana, hiljade novinara ušle su i izašle iz grada avionima UN-a koji su prevozili humanitarnu pomoć. Svaka smrt je zabilježena. Svjetski mediji su pratili nestajanje Sarajeva i njegovu snažnu borbu za opstanak. Da nije bilo medija svijet ne bi vidio ovu strahovitu borbu između dobra i zla, i Sarajevo bi iščezlo. Svjetski mediji digli su glasove, probudili savjest svijeta i uticali na političke odluke.

Digitalizacija iskustva i pamćenja nije garancija da će oni biti sačuvani. Naše iskustvo je pokazalo je da u vrijeme totalne destrukcije ništa ne može biti sačuvano osim ljudske mogućnosti mišljenja. Jedino na to uvijek možeo računati, s obzirom da sve što je čovjek stvorio može biti uništeno. Moramo sačuvati pamćenje prošlosti da bismo obezbijedili efikasne kanale saznanja za sadašnje i buduće generacije – kako da usvoje i primijene znanje i osiguraju da naše Kolektivno Globalno Pamćenje bude zauvijek sačuvano, bez obzira na ono što donosi budućnost.